U drvenoj, šumskoj kući
živio je mali zeko,
oči su mu bile plave
dlaka bijela kao mlijeko.
Imao je tvrdu glavu
kad se radilo o jelu.
Volio je samo kruške,
pojeo bi cijelu zdjelu
Uzalud je brižna mama
nudila kolač od kelja
špinat, mrkvu ni da takne.
čak ni listić mladog zelja.
Najveća je strast mu bila
iskopati novu rupu
bilo ih je svud po podu
i po namještaju skupu.
Iako se tata zeko
ljutio zbog velke štete
šapice su bile brže
i od najbrže rakete.
Osim rupa, zeko nije
imao previše posla.
Spavao je cijele dane,
pretvarao se u osla.
Ništa nisu pomagale
ni mamine suze slane,
ni vikanje, moljakanje,
ni prepirke oko hrane.
Jedan dan baš prije ručka
naš se zeko ispružio,
zatvorio modre oči,
pa u snove otplovio.
Sanjao je san čudesan
šumsku vilu sjajno bijelu
kako šapće da je stigla
ispuniti zečju želju.
Spustila je malu ruku
točno posred bijele njuške,
pljesnula, a oko zeke
posvuda izrasle kruške.
Iznikla i mlada trava,
potekao potok pravi,
a u hladu, kraj potoka
mekani naslonjač plavi.
Našao se zeko bijeli
usred bajke, usred raja!
Kruške slatke, krevet mekan
i radosti nema kraja!
Dani su mu bili divni,
svaki dan su kruške zrele
padale s bogatih grana
u njegove šape bijele.
Mekana mu je prostirka
u hladu i sjeni bila.
Potočić je bio blizu
ako mu se voda pila.
Svaku večer mali zeko
lijenčina od hrane puše,
a da nije primijetio
da se stabla kruške suše.
Trebalo je stabalcima
što pružaju hlad i hranu
vode dati iz potoka
barem dve litre po danu.
Da bi priča bila gora
jedan dan su kruške male
tvrde kao kamen sivi
s grana jednostavno pale.
Ostao je zeko tužan,
želučić od gladi boli.
Nema ručka ni večere!
Koga da za pomoć moli?!
Jurnuo je do stabala
pa kopao kao strijela
pored svakog jednu rupu,
znoj se cijedio sa čela.
Grabio je vodu sjajnu
pa punio rupe prazne,
posrtao, dizao se
umoran od teške kazne.
Zekina je dobra mama
u kuhinji to vrijeme
radila pire od mrkve
i od kruške slatke kreme.
Vidjela je kako zeko
trese stražnjim nožicama,
vrti glavom lijevo-desno
i udara šapicama.
Sagnula se, zagrlila
svoje zlato uspavano.
Sunce moje!-šapnula je-
Sanjao si ružno samo.
Za stolom su već sjedili
tata, brat i mala seka,
pa gledaju kako zeko
mrkvu jede s puno teka.
Nakon ručka slatke kreme
od krušaka ni da takne,
a da čudo bude veće
svoj tanjur na mjesto makne.
Od tog dana postao je
bijeli zeko primjer svima.
Sve ga šumske mame hvale
svojim malim zečićima.
Poslušajte djeco draga
što se nekoć davno zbilo.
Istinita to je priča
Baš ništa se nije skrilo!
Na šarenoj livadici
živio je konjić bijeli.
Bojao se jako mraka,
tresao se cijeli.
Odlučio jednog dana
mali konjić da je dosta!
Zašto da se svaku večer
boji nepozvanog gosta!
Krenuo je u opasnu,
nepoznatu avanturu,
uhvatiti mrkli mrak,
nalupati ga po turu.
Hodao je po puteljku,
pa po šumi da put skrati,
vukli su se teški sati,
morao je malo stati.
Postao je jako gladan,
i umoran, čak i žedan.
Boljele ga četiri noge
pa je sjeo pod bor jedan.
A na grani crnog bora
živjela je stara ptica.
Ne obična neka ptica,
nego sova mudrilica.
-Kuda ideš?-
pitala je mudra sova malog gosta.
-Idem naći crnu tamu!
Reći ću joj da je dosta!
Neka negdje drugdje djecu
svojim crnim plaštom plaši!
Ja sam konjić,
ali ne dam bilo kome da me jaši!
Kad to riješim sa nama će
cijele dane sunce biti
i neće se nikad više
zatamniti i sakriti!-
Sova plavo perje strese
i protrlja sijedo tjeme
pa sve gleda dal' se šali
treperavi konjić mali.
Spustila se granu niže,
pa još jednu da je bliže,
šapnula na uho malo,
uho malo radoznalo.
-Beskrajno je svjetlo sunca,
beskrajna je svaka zraka,
istina je da na svijetu
zapravo i nema mraka.-
Poskočio konjić bijesno
i lupio kopitima.
Što to zbori stara ptica ?!
Da mrak neku varku ima?!
Pamet joj se pomutila
od starosti i nemoći.
Zašto bijeli dan se skriva
ako nema crne noći?
Sova krila protegnula,
zalegla na tanku granu.
-Odvest ću te ja do mraka.
Ja znam gdje je on na stanu.
Ti zatvori male oči
i zamisli zlatne niti,
mekane i sjajne zrake
što će se u sunce sliti.-
-Jesam!-dahne konjić živi,
a lice mu bijelo sine-
-Prekrasno je,
ogromno je,
i penje se u visine,
a iz njega na sve strane
protežu se sjajne zrake
uvijaju svoja tijela
kao balerine lake!-
-Sad okreni sjajnu kuglu
što ti divno svjetlo daje,
zavrti je i smanji je
da postane kao jaje.-
Konj je malko pošutio,
zanjihao lijepom glavom-
-Evo! Tu je! Ispred mene!
Makar nije ono pravo.
Predivne i sjajne niti
nestaju u ružnoj tami
što ih svojim crnim plesom
od izvora svijetlog mami.-
-Ne brini se!
Izaberi jednu zraku na brzinu
i pusti je nek te nosi,
nek te digne u visinu.-
Izabrao konjić mali
divnu zraku zlatno žutu.
Pojurio po njoj brzo
ko po sjajnom, mekom putu.
Nasmijane zvijezde plešu
i bacaju zlatni pijesak,
a nebeske vile mašu
i skupljaju sjajni bljesak.
Kad od jednom, sve nestane.
Njegova je zraka mala
nestala bez jednog traga,
stanjila se i propala
Ispred njega crna tama
u tišini leži sama.
-Noćna ptico!- vikne konjić-
-Pomozi mi! Što se zbilo?!
Nestalo je zlatnog puta
kao da ga nije bilo.
Ispred mene tek je ponor
i duboka crna jama,
a posvuda oko mene
tek je tama!
Strašna tama!-
-Nije valjda. -hukne sova-
tako mračno oko tebe!
Zar ne vidiš prijatelju
baš ni metar ispred sebe?!
Možda tvoj vid nije dobar
pa se tvoje oči šale.
Najbolje će zato biti
da ti dodam naočale.
Pogledaj tu ispred sebe
i naći ćeš okvir plavi.
Ne pitaj me sada ništa
uzmi okvir pa ga stavi.-
Nikad konjić prije nije
koristio takvu spravu
pa ipak posluša sovu
i primakne bijelu glavu.
Jedva da je provirio
kroz dva stakla čudnovata
pojavi se stara zraka
i nestane crnog mraka.
Konjić sretan pojurio,
brzo, brže kao strijela.
Žuri naći crnu tamu,
preći sa riječi na djela.
Pratili ga vilenjaci,
pokušali makar stići,
ali on je bio vihor
i nisu mu mogli prići.
Od jednom je iznenada
put propao u prašinu.
Svinuo se,
okrenuo,
i sjurio u dubinu.
Ispred njega crna tama
u tišini leži sama.
-Draga sovo što da radim?-
zavapio konjić mali-
-Opet nestala je staza!
Opet smo na rubu stali!
Zločesti je mrak pojeo
moju zraku ko od šale
ili su je vile noći
otrgnule i ukrale.-
A kad skineš naočale
što se oko tebe zbiva?
Konjićev je glas drhtao
-Ništa samo tama siva!-
Sova hukne huk duboki,
crnom pandžom bradu grebe
-Još je jedan okvir slavni
tu u zraku pored tebe.-
Konjić stare naočale
kao munja na nos vrati,
okrene se, a kraj njega
srebrni se okvir klati
i njegova stakla noći
smjeste se pred male oči.
Gle, čudo se dogodilo!
Sve se opet rasvijetlilo,
a čarobno putovanje
još se jednom nastavilo.
Jurio je preko niti
što su zlatnu mrežu plele,
spuštao se u doline,
skakao na zvijezde bijele.
Ponovo mu u brzini
nitko nije bio ravan.
Postao je konjić silan,
postao je konjić slavan!
No brzo je slavlje prošlo.
Nestale su zrake male,
a konjić je sav u strahu
skinuo i naočale
Ispred njega crna tama
u tišini leži sama.
-Do kad ćemo tako sovo
od mraka do mraka ići?
Kako jurim trebali smo
do mrakove kuće stići.
Dosta mi je!
Dugačko je ovo naše putovanje,
a koliko god da žurim
staze nikad nije manje.-
Sova strese sivi repić
i izvuče iz kaputa
naočale kojima su
stakla bila posve žuta,
Kad je konjić zadnji okvir
smjestio na male oči
Ostao je u tišini
stajati na rubu noći.
-Što je tako zanimljivo s druge strane?-
pita sova
-Dal' je crno sve od mraka
ili ima nešto nova?-
-Nema mraka. -šapne konjić.
-Nestalo je crne tmine.
Posvuda su čahurice,
svako malo neka sine.
Poput malenih krijesnica
koje lete oko mene
zovu me i svojim sjajem
rastjeruju tamne sjene.-
-Znaš li da sva sjajna zrnca
koja krase tamni zrak
nisu ništa drugo nego
zločesti i crni mrak?
Sada više nije strašan
jer moje su naočale
kao svaka prava stakla
sliku mraka povećale.
Svake noći svaka zraka
skupi svoje male strane
Okrene se, prevrne se,
i eto ti crne tame.
Srećom, svjetlo zna što radi
inače bi život stao.
Kada mraka ne bi bilo
svijet bi umoran zaspao.
Nestao bi cvrkut ptica
premorenih sirotica.
Drveće bi pozaspalo,
umorno bi lišće palo,
a mnoge životinjice
sakrile bi svoje lice
jer one po bijelom danu
ne traže za sebe hranu.
Zar ti ne znaš da i sove
tek u mrklom mraku love,
a za dana odmaraju,
bijeli mjesec dozivaju.-
-Pa, ako je stvarno tako-
konjić uši našušuri.
-Ako je mrak samo svjetlo
u tamnoj, glatkoj glazuri
onda nitko protiv mraka
baš nikakvog nema lijeka
i na kraju svakog dana
mekana nas tama čeka.-
-Moj konjiću mudronjiću!-
nasmije se dobra ptica
-Sada znaš da mrak je šaren
i da ima mnogo lica
Izaberi jedno zrnce,
malo zrnce u divljini
zavrti ga, okreni ga,
zakoturaj po praznini.
Uhvati ga među prste,
gledaj svjetlo koje daje
pa zamisli kako raste
i postaje sjajno jaje.
Baci ga u zrak visoko
i zamisli da se širi
sve dok svojim zlatnim sjajem
cijelu zemlju ne namiri.
Ne vide svi tako dobro
da bez čarobnih okvira
mogu znati da u mraku
veselo se svjetlo skriva.
Al' svi mogu zamisliti
da im se iz mraka smije
i njihovo malo sunce
što ih svojom zrakom grije.
Beskrajno je svjetlo sunca,
beskrajna je svaka zraka
Istina je da na svijetu
zapravo i nema mraka.-